Blog
  • Naslovnica
23
04
2016
Berislav Sokač, Goran Pleše

‘Čak 60 tisuća ljudi dočekalo nas je u cilju maratona u Pyongyangu. Neponovljiv doživljaj!’

Autor: Sven Veronek 0
FacebooktwittermailFacebooktwittermail

BLOG BY BERISLAV SOKAČ

Subota, 9. travanj

Noć je prije utrke. Za maraton vrijedi pravilo da se dvije noći prije utrke čovjek treba dobro naspavati. Za ovaj maraton to je značilo noć s petka na subotu.

Ja sam do subote navečer spavao samo jednu noć jer sam u srijedu krenuo na put. Nocni let Zagreb Shanghai. Pravilo kvalitetnog sna dvije noci prije utrke vrijedi jel je noć prije utrke uvijek prisutna mala nervoza, a mene je još k tome taj dan ulovio jet-lag. Zaspao sam oko 21:30 i probudio se u 1 sat ujutro. Vrtim se i razmišljam o ruti utrke koju su obznanili tek u subotu navečer. Inače volim vizualizirati rutu kojom ću trčati, ali ovaj puta to nisam uspijevao. I dalje se vrtim. Pokušavam zaspati. Vruće mi je. Otvaram prozor. Na dvanaestom sam katu. Hotel ima trideset četiri kata i svi se prozori otvaraju potpuno, ne na kant. Pomislim kako je takvo što u zapadnome svijetu nemoguće iz sigurnosnih razloga. U sobu prodire hladan zrak. Vani je oko 5°C. Zatim, oko pola dva, počinje. S razglasa instaliranog na neko vozilo dopiru povici. To traje dvije minute. Zvuči mi strašno. Grad je u mraku. Inače, tijekom dana, političke parole non-stop dopiru s razglasa smještenih na vojna vozila, kamione i instaliranih na krovovima zgrada, ali noću je taj doživljaj drukčiji. Nema ulične rasvjete.

Prolazi točno pet minuta. Sve se ponavlja. Dvije minute povika pa pet minuta tišine. I tako sljedeća dva sata.

U početku nisam znao što se događa. U glavi su mi se rojile misli: jel’ neki napad? Je li riječ o novom nuklearnom testiranju koje je krenulo po zlu pa sada ljudima daju do znanja da se spuste u skloništa? A možda samo upozoravaju ljude kojima su još svjetla u stanu upaljena da ih ugase jer u pet sati ujutro moraju biti postrojeni na glavnome trgu? A možda su u tijeku probe za festival koji se održava krajem mjeseca, ili su to samo političke parole koje ljudima ponavljaju i dok spavaju? A ja sam očito pod dojmom vijesti koje sam zadnjih mjeseci čitao o Sjevernoj Koreji?

Negdje oko 2 sata ujutro netko je na našem katu počeo lupati vratima. Zatim su se počela otvarati vrata drugih soba. Pitam se hoće li neki vojnik svaki čas banuti provjeravajući jesmo li svi na broju? Inače, hotel je posve ozvučen. Neprestano nas prisluškuju. To smo znali jel smo prije puta procitali na internetu. Iz hotela se na ulicu ne možemo bez svoga čuvara.

Sve te vijesti o Sjevernoj Koreji koje dopiru do nas, zabrinutost mojih bližnjih, sve što sam vidio na licu mjesta – sve su to razlozi koji me održavaju budnim. Mozak mi radi, a za dva sata moram krenuti na utrku. Vozilo s razglasom i dalje u istim intervalima pušta poruke, ali nakon sat vremena više to i ne primjećujem. Nitko nije pokucao na naša vrata. Sve je bilo produkt moje paranoje izazvane osjećajem da sam u kućnom pritvoru, bez putovnice, nenaspavan, a za samo nekoliko sati namjeravam istrčati 42 kilometra. Zatvorim prozor da više ne slušam trabunjanje s razglasa i ipak uhvatim dva sata sna.

Nakon obilnog doručka – jaja, riža, riba, meso, kimchi (njihovo ljuto zelje) – krećemo prema autobusu. Usput zastajemo u hotelskome dućanu. Na naše veliko iznenađenje, na policama pronalazimo Kraševe proizvode – Domaćicu, Bajadere i Napolitanke. Cijene su gotovo iste kao u Hrvatskoj. Možda 10% više. Ne možemo vjerovati da od svih čokolada koje postoje na zapadu, oni nude samo naše proizvode.

Run Croatia tim na glavama nosi trake s prepoznatljivim hrvatskim crveno-bijelim kvadratićima. Ekipa s kojom smo došli brzo nas prepozna i poviče: “Croatia! Croatia!” Mi u autobusu povičemo: “Run Croatia!”, a naša voditeljica, Mi Son, na to na mikrofon počne navijati: “Run Croatia! Run Croatia!” Vožnja autobusom je zabavna. Dobro raspoloženje prije utrke. Iako sam nenaspavan, adrenalin me drži budnim.

Dolazimo do mosta s kojeg se spuštamo na obalu rijeke gdje je smješten stadion koji će primiti 60.000 gledatelja za oko 1.000 međunarodnih i 700 domaćih trkača. Rijeke ljudi slijevaju se prema stadionu. Neke dovoze kamioni i autobusi. Svi jednako odjeveni u odjeću sive ili maslinaste boje.

Nas trkače raspoređuju u grupe. Ulazimo na stadion u 9:10 kako bismo prisustvovali svečanom otvaranju. Ne smijemo imati sunčane naočale na očima. Ne smijemo fotografirati, niti snimati pozdravni govor nekog režimskog čovjeka. Jedino se pitam kako će utrka startati u 9:30. Moramo se još i presvući jer nismo smjeli u kratkim hlačama prisustvovati ceremoniji.

9:25. Daju nam 5 minuta da se presvučemo i vratimo na atletsku stazu. A ja još moram i na zahod. A na zahodu ludnica! Svi žele prije utrke obaviti nuždu. Polako se širi kaos. Ali, točno u 9:30., oglasi se startni pištolj. Utrka je počela. Ograničena je na četiri sata i broji se od pucnja, a ja sam još na zahodu. Znam da mogu bez problema maraton pretrčati 20 minuta ispod četiri sata ali svejedno, nikad ne znaš što se usput može dogoditi. A doći u Pyongyang i ne završiti maraton nije bila opcija koju sam zamislio.

U 9:34 dolazim na stazu i želim prijeći preko mjernog tepiha koji se nalazi odmah s moje lijeve strane, ali ne, redar me tjera da otrčim cijeli krug od 400 metara. 60.000 ljudi navija, bubnjevi, orkestri. Lijepo je. Nesvakidašnji doživljaj! Ali gubim vrijeme i to me smeta. Prelazim mjerni tepih i uključujem svoj Garmin da počne mjeriti vrijeme. Posljednji sam. Svi su već otišli. Trči se četiri kruga po gradu. Sunce tuče, a tu i tamo ga omete vjetrić. Pretrčavaju se dva mosta i prolaze dva tunela dužine cca. 300 metara. Dovoljno su dugi da se čovjek barem malkice rashladi. Držim dobar tempo. Skidam trkaca po trkaca. Vidim Gorana koji trči utrku na 10 kilometara. Sustižem ga na trećem kilometru. Pozdravljamo se. Za 46 minuta prelazim prvi krug, odnosno prvih 10 kilometara. Na ulici nema glazbe. Samo djeca i ljudi navijaju. Tiho je što se tiče zvukova, ali Pyongyangom svira jedna druga glazba – ona šarenih boja. Trčeći u raznobojnim dresovima, međunarodni trkači stvaraju lijepu šarenu sliku na ulicama Pyongyanga. Par Europljana koji rade u diplomatskim krugovima vrlo su glasni. Viču: “GO Croatia!” Inače, na utrci je bilo zabranjeno trčati u nacionalnim bojama svoje zemlje, prezentirati zastave ili grbove svoje zemlje, no mi smo riskirali s trakama za glavu u našim bojama. Vjerovali smo da nas neće provaliti. Također smo dobili jasne upute da na majicama ne smiju biti natpisi viši od 4 centimetra te duži od 30 centimetara, čega smo se i pridržavali.

Na 16. kilometru, kod Arch of Triumph, kopije pariškog Arc de Triomphe samo, normalno, deset metara višeg od originala, nailazim na Ivu i Patricka koji trče polumaraton. Fotkamo se. Zafrkavamo se, a moja utrka s vremenom polako završava. Računam da imam dovoljno vremena za završiti utrku ispod četiri sata. Iva i ja se fotografiramo i rukujemo s preslatkom domaćom djecom.

Nakon 1 sata i 46 minuta prelazim polumaraton. Sve sam mirniji znajući da imam dovoljno vremena za završiti utrku u vremenu kraćem od četiri sata. Počinjem više komunicirati s ljudima. Uživam u slobodi kretanja Pyongyangom. Trčanje maratona u Pyongyangu jedini je trenutak kad se turist može slobodno i sam kretati, bez čuvara uza se. Uzimam bananu koja je bila pozitivno iznenađenje, jer je u programu pisalo da će svakih 10km biti samo vode.

Više se ne obazirem na vrijeme. Na 40. sam kilometru i imam još 15 minuta do cilja. Tempiram da posljednji uđem u stadion te da me ovacije publike odnesu do cilja. Kod Ive, Gorana i naše voditeljice putovanja budim zabrinutost jer su me očekivali puno ranije. Vidjeli su da sam znatno brži. Točno u minutu utrčavam u stadion. Ljudi stoje na nogama. Dižem ruke u zrak. 60.000 ljudi nosi me do cilja. Vadim kameru i snimam. Nezaboravan doživljaj! Neponovljiv doživljaj! Pyongyang, uspjeli smo! Ali, pred nama su još dan i pol prije leta. I dalje moramo kontrolirati svoje ponašanje, paziti da ne budemo prepozitivni, jer tada stvari mogu vrlo lako izmaći kontroli.

FacebooktwittermailFacebooktwittermail

Želite čitati više ovakvih članaka?

Sve što trebate napraviti jest pretplatiti se na naš newsletter u kojem ćemo vam slati najnovije vijesti iz svijeta sporta i novosti vezane uz evente koje Run Croatia sponzorira i organizira:

Komentar
0

Ostavi odgovor