Blog
  • Naslovnica
07
03
2019
Pag polumaraton

Dunjina priča: Kako sam istrčala svoj prvi polumaraton Lun-Novalja

Autor: Run Croatia 0
FacebooktwittermailFacebooktwittermail

Rekreativno sam se bavila trčanjem nekih 6 godina s tim da nisam nikada prelazila kilometražu od 7 km. Kada sam ostala trudna doktorica mi je odmah zabranila trčanje i sve moje dotadašnje aktivnosti, što mi je bilo jako teško jer se cijeli život bavim nekim sportom, ali odlučila sam poslušati sam savjet liječnika . Nakon poroda sam pričekala šest mjeseci i lagano se vratila trčanju. To je bilo vrijeme koje pamtim po najtežim kilometrima u životu, čak bih se usudila reći da mi nije bilo tako teško ni kada sam prvi put u životu trčala.

Jedan dan sam vidjela oglas na Facebooku za 3. Međunarodni polumaraton Lun-Novalja na otoku Pagu.  Zaintrigirao me i odlučila sam okušati se u polumaratonu. Na Pagu, točnije Novalji  sam odradila tri sezone ljetovanja i upoznala ljude koje smatram svojom drugom obitelji. Još uvijek i nakon 14 godina koliko je prošlo čujemo se i preko ljeta se obavezno vidimo. Odmah sam ekipi poslala poruku idemo li probati otrčati svoj prvi polumaraton, na što su oni naravno pristali. 25.01.2018. krenula sam s ozbiljnim pripremama. Pokušavala sam doći do ljudi koji su već trčali taj polumaraton kako bi čula njihova iskustva.

Pripreme za prvi polumaraton

Prije Paga otrčali smo rutu od 20 km koja je bila ispunjena s dosta uzbrdica kako bi se u glavi pripremili za ono što nas čeka. Puno  mi je pomogla prijateljica iz srednje škole  koja se također bavi trčanjem. Ona mi je prikupila puno korisnih informacija i rekla da se ne brinem da nije to toliko strašno kako utrke znaju biti. Jedino ako bude puhala bura da ništa od rezultata.  Rezultat mi je najmanje bio bitan, bitno mi je bilo istrčati.

Kada smo došli na Pag iako sam otok poznavala u dušu, zamolila sam Sašu, mog supruga, da prije nego pokupimo startne pakete prođemo stazu da mogu vidjeti koliko velike su te uzbrdice. Saša je isto trčao sa mnom i bio mi ogromna podrška i tijekom svih priprema i utrke. Tu sam postala mirnija  jer nakon svake uzbrdice ide nizbrdica koja mi je služila kao odmor. Frendica kod koje samo bili smješteni, a koja je isto s nama trčala i njezin dečko rekli su ma staza je teška ali istrčat ćemo makar puzali do cilja. 🙂

Prije samog dolaska u Novalju dobili smo upute od organizatora koji su bili vrhunski, apsolutno sve je bilo savršeno od početka do kraja. Drugo jutro kada smo se probudili po nas su došli naši prijatelji trkači i uputili smo se prema rivi kako bi se ukrcali na brod koji nas je prevezao do Luna gdje je bio start polumaratona. Na brodu je atmosfera bila odlična, svi smo jedva čekali početak utrke. Organizatori su nam dali posljednje upute i savjete pred start. Iskreno tad me uhvatila trema.

Lun-Novalja

I krenuli smo….

Start je krenuo s 3 km uzbrdice, ali sve je bilo super od okrjepa do vatrogasaca, koji su nas rashladili jer je sunce cijelo vrijeme grijalo. Sve je bilo savršeno i s osmjehom do 10 km, a onda me uhvatila kriza i to čim sam uzela gel. I prije sam ih uzimala, ali izgleda da mi u tom trenutku baš nije odgovarao. Imala sam ogromne krize i počela sam hodati. Tako sam i završila malo hodajući malo trčeći.

Prvi put kada sam krenula hodati sjetila sam se Vanje, koja mi je lijepo savjetovala da ne stanem , nego samo da usporim, prebrodi krizu i nastavim trčati. Nažalost to me je koštalo na kraju jer nakon svakog hodanja bio je pakao ponovo krenuti s trčanjem. Na 17. km sam mislila da neću istrčati, ali onda je tu Saša uskočio u pomoć. Rekao mi je da nema šanse da mi da sada na kraju da odustanem. Gurao me je naprijed i bodrio me do samog kraja. Vidjela sam balon koji je označavao cilj, ali noge nisu slušale. Bila sam presretna što mogu stati. Tad sam pogledala u Sašu i rekla mu sad i nikad više, nikad više ovo neću trčati. Hehe taj osjećaj valjda imaju svi trkači nakon utrke, ali taj osjećaj je trajao samo 10 minuta, a onda me preplavio onaj osjećaj sreće i zadovoljstva, koji se ne može usporediti s ničime na svijetu. Baš sam bila ponosna.

Dojmovi na kraju

Naš četvero smo sjeli u kafić i pričali bez prestanka o tome kako smo mi to uspjeli pretrčati. Vrijeme za koje smo istrčali je bilo 2 sata i 18 minuta, i to mi je Vanja javila jer sam ja zaboravila svoj sat i zaustaviti. Ništa drugo nije bila tema naših razgovora, samo taj predivni polumaraton na Pagu i to je potrajalo danima nakon utrke. Kada je polumaraton završio, bila je odlična fešta i proglašenje pobjednika te izvlačenje nagrada što nikao nismo htjeli propustili. Na kraju sam i sama dobila nagradu “Vikend s Meganeom ” to je tek bilo ludnica nakon svega, pa jednostavno savršeno iskustvo ispunjeno s toliko emocija da ih je zaista jako teško ispričati i prenijeti. Već tada smo se dogovorili da će nam ovaj polumaraton postati tradicija. Odlučili smo ga trčati svake godine.

Nakon Paga istrčala sam istrčala još četiri polumaratona i mogu samo reći da se ovaj prvi pamti i ne zaboravlja. Krajolik je savršen, možda ja i nisam objektivna jer sam jako vezana za svoje prijatelje iz Novalje i sam otok, ali je to definitivno jedini koji mi se toliko urezao u pamćenje i  jedini koji želim ponoviti. Predivno, nezaboravno, savršeno. Ove godine ću biti ljubomorna na sve trkače koji ga trče. Zbog trudnoće ovu godinu pauziram. Da je situacija u našoj zemlji malo drugačija i da imam podršku liječnika sigurno bi ga i ove godine trčala. No ne mogu si ni zamisliti kakvi bi to izrazi lica bili da u sedmom mjesecu trudnoće trčim polumaraton. Ali zato je 2020. moja i ne propuštam ga. I trčim ga ispod dva sata. Sigurna sam. Trčanje je život! 🙂

Dunja

 

Pag polumaraton

FacebooktwittermailFacebooktwittermail

Želite čitati više ovakvih članaka?

Sve što trebate napraviti jest pretplatiti se na naš newsletter u kojem ćemo vam slati najnovije vijesti iz svijeta sporta i novosti vezane uz evente koje Run Croatia sponzorira i organizira:

Komentar
0

Ostavi odgovor