BERISLAV SOKAČ S FRANKFURTSKOG MARATONA: MOJ POVRATAK NAKON 2 GODINE PAUZE

Odakle da počnem? Od početničkih pogrešaka koje sam napravio krenuvši brzim tempom i uzimanjem nepoznatog gela, ili od novih prijatelja koje sam stekao?

It’s a final countdown! Dvije i pol godine nisam trčao maraton. Ovo proljeće, svojim me je rezultatom – 3 sata 26 minuta – moj imenjak motivirao da se prijavim za Frankfurt – da ga sustignem, ili možda čak nadjačam. Četiri sam mjeseca trenirao. Bio sam dobar na treninzima. Uživao sam u vojnoj disciplini koju sam uveo nakon podulje stanke – odnosno dvije i pol godine nakon što sam svih šest velikih odradio. 2 kilometra sam trčao za 7’35”, 5 kilometara bez problema za 20 minuta, 10 za 43 minute, Zagrebački sam polumaraton odradio za 1 sat 36 minuta pazeći pritom da se ne preforsiram i previše potrošim prije Frankfurta. Ali maraton je maraton! To je priča za sebe. Mnogo se toga treba poklopiti za željeni rezultat.

Dan prije na Run Keeperu vrtio sam tempo s maratona u New Yorku, Chicagu, Londonu, Tokiju i Berlinu. Znao sam da moram ići ispod 3 sata 30 minuta. Sanjao sam ulazak u cilj. Sanjao sam kako dižem ruke u zrak. Sanjao sam kako s lakoćom odrađujem 42,125 km.

Šetajući Frankfurtom u subotu, bio sam miran, ali u meni je grmjelo. Osjećao sam se prozvanim da odradim svoju najbržu utrku. Hidrirao sam se i jeo školski. Preda mnom se prostirala autocesta prema uspjehu.

Navečer sam od meni nepoznatog Ivana Jurčića primio SMS-poruku. Pisao mi je da je i on u Frankfurtu, da je došao otrčati svoj prvi maraton te da želi rezultat ispod 3 sata 20 minuta. Obožavam ambiciozne ljude. Pomislio sam: „Još jedan grom koji je napunio električni naboj u meni. Idemo sutra zajedno na rezultat brži od 3 sata 20 minuta.“ Zaspao sam.

Stiglo je jutro. Ulazim u boks. U meni grmi. Osjećam se izvrsno. Planiram putnu brzinu na 4:40, ali krećem s prosječnih 4:25. Ponijela me atmosfera: Rijeka trkača. Svi trče istim tempom. Pjevam Get back. Uspori! (Dok ovo pišem avion upravo polijeće. Ubrzava, i evo nas visoko u zraku!) I ja sam high. Sve je po planu. Trčim 30 km tempom 4:41. A onda – odjednom – kao da mi je netko obuo cipele s visokom potpeticom. „Hej, hej!!! Nije vrijeme za seksi aluzije.“ Izgubio sam zamah, a samo 12 km do kraja! Preko puta opslužne stanice vidim dućan specijaliziran za prodaju kavijara. Pomislim: „Od gela bi mi više prijao kavijar.“ Ali trgovina je zatvorena. Uzimam gel koji inače ne koristim. Osjećam kako mi život ulazi u vene. Ponovno ubrzavam na tempo 4:40, ali kilometar poslije osjećam da mi se želudac nadima. Preobrazio sam se u tromi balon koji se kreće na plin. Moj san pada u vodu. Trčim lagano. Tražim WC. I am on the Highway to hell!! Ukazuje mi se speed limit. Ulazim u raskršća gdje je na sve četiri strane znak STOP. Zovem svoju ženu i kažem: „WTF… šta mi je ovo trebalo!“ Smiruje me. Vraćam se u pozitivu i tempo prilagođavam svojim mogućnostima. Odlučujem uživati u ozračju koje i nije baš živahno kako su mi ga opisivali. U cilj ulazim s rezultatom 3 sata 42 minute. Highway to hell is over!!

Počinje hedonizam. Pivo, pivo i pivo… topli tuš. Razgovor sa simpatičnom maratonkom koja svira flautu u frankfurtskom orkestru i masaža. Zovem Ivana. Ivane koliko si trčao? Raketa je išla 3 sata 18 minuta. Kažem: „Koji fenomen! Kapa dole!“ Našli se na aerodromu. Nazdravili smo s pivom. Kliknuli smo. Odmah dogovaramo neke nove zajedničke utrke.

Trčanje, bez obzira na nepredvidive muke koje donosi, donosi slobodu, budi životnu sreću. Life is crazy! Idemo dalje… trčati!

Napisao: Berislav Sokač

‍