BERISLAV SOKAČ: TOKYO – MOJ PETI JUBILARNI MARATON

Napisao i istrčao Berislav Sokač

Frankfurt, 20.02.2013., ulazim u veliku leteću grdosiju. Sjedam na sjedalo 68A. Jedan sam od 500 putnika u avionu. Kilometri iza mene, kilometri ispred mene. Ulice Tokija čekaju na mene i još dvoje junaka ove trkačke priče. Ivan i Ivana su također trenutno u zraku. Poletjeli su iz Züricha. Sigurno jedva čekaju kao i ja da dotaknemo japansko tlo i ponovimo lijepu čikašku priču. Trenutno ulazimo u ruski zračni prostor. Pogled mi je usmjeren u plavo nebo i mislim si koliko mi je trčanje obogatilo život. Od ljeta 2010.g. kada sam počeo trčati u moj život su ušli mnogi novi ljudi. Razvila su se nova, usudio bih se reći, doživotna prijateljstva. Zato ljudi, otvorite sebe u smjeru ceste. Ceste vas zovu da derete đonove, da jačate duh i tijelo, da širite horizonte. Trčanje vas uči da su snovi dostižni, tj. gura vas u smjeru da ih ostvarite.

Nebo je krvavo iznad Majke Domovine, dižemo se sve sjevernije, ispod mene zaleđena rijeka Neva čeka prolječe da živne prema Baltičkom moru. Crvena boja asocira me na utrku koja je ispred mene. Miris arene mi je u nosnicama. Vatra u želucu jača. Svaki maraton je priča za sebe, iskustvo za sebe. On te mijenja. Kad dobiješ medalju oko vrata, osjećaš promjenu kroz koju si prošao. Maratonci su moderni gladijatori. Svjesno ulaze u bitku sa samim sobom znajući da će ishod biti bolan. To je test mentalne snage pojedinca, test koliko možeš iskoračiti iz svakodnevnog udobnog života koji živiš i dokazati sebi da si jak, da je tvoj um jači od tvog tijela. To je pobjeda kojoj se veseli svaki dugoprugaš!

Narita – internacionalni tokijski aedrom ispod nas. Prekrasan sunčan dan. Fuji u daljini strši u nebo, preliven bijelim šlagom. Moja primarna strast za osvajanjem vrhova budi se u meni, no smirujem je. Vratit ću se ja Fuji k tebi jednog dana. Sad je na redu trčanje najvećim svjetskim metropolitanskim područjem kojeg čine 23 grada, koji broji 35 milijuna ljudi. Na lcd ekranu u naslonu stolca ispred mene uključujem kameru koja snima što se zbiva ispod aviona. Želim vidjeti trenutak u kojem kotači aviona dotiču japansko tlo. Razvit će se dim koji je uzrok dodira dvaju tijela, oslobđanja enormne energije. Zamišljam svoju tenisicu kako će jednako tako dodirnuti tokijski asfalt, kako će se energija koju sam skupljao trenirajući otpustiti i vinuti me tokijskim ulicama, ostavljajući dim iza mene. Wow, tu sam, Japan!

Prvo što ćete primijetiti već kroz avionski prozor je čistoća i urednost krajolika. Mnogima stanovi nisu čisti kako je ovdje okoliš čist. Vozimo se autobusom po autoputu prema Tokiju, a autoput doslovno kao da je usisan usisavačem. Organizacija, urednost, točnost, trenutno plešu pred mojim očima. Cestovna čvorista, regulacija prometa, arhitektura grada jednostavno me ostavljaju bez daha. Puno sam svijeta već proputovao, ali ovako nesšo još nisam vidio. Singapur je sličan, ali je kao mala beba u odnosu na Tokijo.

Stižemo u hotel u 12h. U sobe nas ne puštaju do 15h. Lagano sam umoran, Ivanu je glava nekoliko puta klonula u busu. Ipak nismo spavali cijelu noć. Malo me je naljutilo što sobe nisu spremne. Htio bih se otuširati. No možda i bolje ovako jer nema šanse da se legnem u krevet i propustim ubiti jet lag. Važno je leći po lokalnom vremenu u krevet i uhvatiti ritam vremenske zone u kojoj se nalaziš. Idemo se registrirati na Expo. Ulazimo u predvorje velikog centra kad nam pristupa novinarka Fuji televizije. Pita nas zašto smo došli trčati u Tokijo. Odakle smo, koji su nam motivi. Lijepo je krenulo, tek smo došli, a već dajemo intervju koji će gledati 30 milijuna ljudi. Dobra reklama za našu zemlju. Ivana je sigurno iskoristila priliku reći da je prekrasno trčati po Istri, a ja sam rekao da trčim pod sloganom LED IT BE! Marathon jer tvrtka Lighting u Hrvatskoj upravo želi po pitanju energetske učinkovitosti postići ono što je u zemljama poput Japana već standard.

Nakon registracije ulazimo na Expo. Za razliku od drugih Expoa na kojima sam bio ovdje je vrlo živo. Kao da sam na tržnici u Palermu. Svi viču na japanskom kojeg ne razumijem. Zovu da dođeš na štand i kupiš neku sportsku potrepštinu. Preglasno mi je. Umoran sam. Treba mi nešto mirno. I treba mi pivo!

Idemo natrag u hotel jer je prošlo 15h. Treba izdržati još do 22h kad namjeravam ići spavati. Po programu imamo još primanje u hrvatskom veleposlanstvu kod ambasodorice Mire Martinec.

Malo smo se osvježili i krenuli u avanturu s tokijskom nadzemnom gradskom željeznicom. Kažem avantura jer na većini putokaza nema latinice, a Japanci ne pričaju enegleski. Ali zato će vas kad shvati kamo idete uzeti za ruku, ostavit se svog puta i odvesti vas na mjesto odakle možete dalje sami. Ljubaznost koja obara s nogu.

Silazimo na Ebisu stanici i čeka nas vozač u Mercedesu koji nas vozi u veleposlantsvo. Pomalo sam uzbuđen jer me prima državni službenik u ulozi sportaša, čovjeka koji je došao na drugi kraj svijeta prezentirati hrvatske boje. Razgovor koji je na kraju potrajao 2h prošao je u ugodnoj atmosferi uz obavezno fotografiranje s ambasadoricom ispred hrvatske zastave. Jest da nismo razvijeni, bogati, organizirani i disciplinirani kao Japanci, ali trebamo poštivati svoje boje i učiti od boljih. Jednog dana možda će dijete mojeg djeteta zivjeti u donekle sređenoj Hrvatskoj.

Druženje se nastavilo uz večeru. Japan je domovina makrobiotike. Budući da u zadnje vrijeme sve više jedem po recepturi Makronove, japanska kuhinja mi nije bila strana. Bome ako se po jutru dan poznaje, fino ću jesti u Tokiju.

Nakon 48h nespavanja napokon sam legao u krevet. Probudio sam se drugi dan u podne. Sestra mi je već sletjela iz Beča. Moji navijači su se okupili. Tokijo je grad vrhunskih restorana, barova i sadržaja koji su po mom dobrom starom običaju bili uzrok samo 7h ukupnog spavanja u iduća dva dana prije trke. Jednostavno volim život živjeti punim plućima, iskoristiti svaku sekundu kad sam već na drugom kraju svijeta. Oslanjam se na svoju prirodno jaku energiju da ću trku odraditi dobro.

Nedjelja, 24.2.2012., 5:39h, zvoni alarm. Više sam odmarao nego spavao. Smiren sam. Ivan i Ivana su lagano nervozni. Zezam ih da su trebali jučer piti pivo i sake kao ja pa bi bili opušteniji.

Na startu gužva, ali fantastično organizirano. “Gambareeeee!” odjeknulo je u 9:10h.

I dalje sam opušten, nemam neke rezultatske želje, važno mi je da uživam atmosferu koju su navijači, arhitektura grada i prekrasno vrijeme kreirali. Čak ni pace ne gledam do 5km. Bacim pogled na ćuku kad ono 4:57 minute po kilometru. Tko bi rekao!? Nije mi se činilo da sam tako brz. Mislim si da usporim jer poderat ću đonove ako ovako nastavim:-). No osjećam da je ovo moje vrijeme, neka tijelo radi svoje. Imam dobar stroj, nek glava uživa u povicima: Gambare Croatia!!

Japanci su još uvijek ludi za Šukerom, Cro Cupom, neki i za Severininim filmićem i njezinim usnama, a sve više ih zna i za već planetarno popularno Zrće. Trčm i prisjećam se sinoćnje večere gdje smo se u japansko-hrvatskom društvu šalili da bi turistička zajednica hrvatske trebala snimiti promo film za japansko turističko tržište sa Severinom, Mirkom i Šukerom na Zrću pa bi nam se prihodi u 2013. godini popravili za još koji postotak.

12 km. Vidim u publici Ivu i Blaža. Bacam im se u zagrljaj. Zastajem na minutu kod njih. Nisam još imao takvo iskustvo da imam svoje navijače uz stazu. U New Yorku nisam čuo svoju suprugu kad me je zvala, a u Berlinu su stajali zadnjih 800m uz stazu kad je već sve gotovo. Uživam. Blaž pita koji ti je ritam, bacam pogled na ćuku, stoji 4:54 minute po kilometru. Svidio mi se njegov iznenađujući izraz lica. Palim dalje. Na 15 km staza se okreće za 180 stupnjeva. Ja sam na 14 km, a u suprotnom smjeru praši jedan Hrvat, Ivan Stanić. On je na 16 km. Krenuo je 3 min prije mene, ali i praši malo jači pace od mene. Lice mu zadovoljno. Ledeni polarni vjetar puše tokijskim ulicima, Ivan trči u majici na bretelice, prava je lokomotiva.  Pozdravimo se i počnemo se udaljavati u različitim smjerovima. Za koji trenutak pod ručnom kočnicom se okrećem za 180 i baš sam si cool. Svatko ima svoje dobre trenutke, a ja ih baš uživam punim plućima. Na 18 km u gomili ugledam opet Blaža i Ivu. Bacam im se u zagrljaj. Blaž viče: idemooo Bero! Iva mi daje pusu. Pogled na ćuku 4:53 minute po kilometru. Pa sjajan sam, uopće nisam umoran.

22 km, Ognjen stoji u publici, sad sam i njega ugledao, nije halucinacija, to su moji prijatelji, moje bogatstvo uz stazu, ljudi koji uživaju u ludosti koju izvodim. Ognjenu malo poziram i zamolim ga da mi nabavi soli te da me već negdje ulovi i da mi je. Ulazim u Ginza ulicu, jednu od najvećih shopping ulica u svijetu. Kad evo Stanića, praši za jednim Kenijcem, prsa mu uzimaju gomile kisika, viknem mu: Hej ostavi I meni malo kisikaJ! Još je brži nego zadnji put. Ja sam na 26 km, a on na 30 km. Dva para plavih očiju ukrstilo je poglede u gladijatorskoj bitci koju vodimo svatko sa sobom. Mi smo hrvatski tigrovi koji pale tokijski asfalt. Te sekunde kad se mimoilazimo, pogled kojim jedan drugome dajemo potporu da nastavimo dalje najbolje što možemo, pogled koji ide duboko do duše, urezuje se u naše memorijske stanice. To je energijska bomba jača od bilo kojeg energetskog napitka.

Uletavam u 28km, okrećem se pod ručnom za 180 stupnjeva, ali ovaj put udesno. Vatra u meni i dalje gori. Držm 4:54. Mislim si: Bero pa ti ideš ispod 3:30h, a tako si svjež. Ne patiš. U tim trenucima trčim jednu čaroliju. Želim je podijeliti s Blažem i Ivom, ali njih nema. Malo sam se razmazio u prvoj polovici utrke. Ne volim osjećaj kad mi se želje ne ostvaraju. 32km. Čujem iza leđa kako me Ognjen zove. Izlazi iz dućana sa soli. Zagrlim ga. Treba mi zagrljaj. Daje mi sol. Sipam sol na saku kao kad piješ Tequilu, ali zalijevam je gelom. Tu sam gdje je sam, na 4:55 minute po kilometru. Trčim dalje, tražm Ivu i Blaža. Trebam ih u zadnjim kilometrima. Osjećam se razočarano, kako to da ih nema nigdje. Na 35km počinju mostovi. Ima ih 6. Noge mi idu, ali pluća popuštaju. Lagane killer uzbrdice počinju uzimati svoj danak. Odjednom počinjem gubiti osjećaj za okolinu oko sebe. Pali se alarm. O Bero, malo uspori, uživaj u zadnjim trenucima, nemoj se ubiti. Ubi mostove lagano, kao Brad Pitt u filmu : Killing them softly! Ognjen na predzadnjem mostu na 38km puca u mene sa svojim fotićem. Kažem mu: “Stari, e sad mi je teško, ali vidimo se u cilju!” Nakon 300m okrijepa s cherry rajčicama. Jednostavo sam stao i nisam se micao. Bome ih nije bilo niti na jednom maratonu koji sam trčao. Tako su mi bile fine. Dosta mi je trčanja, hoću jesti. Japanka me tjera. Još 3,5km. Ajde. A meni se fućka. Jedem i jedem. Valjda sam ih 30 pojeo. No to me stajalo da sam taj kilometar išao debelo preko 7minuta po kilometru. Motori se ponovo pale i po svom satu ulazim s 5:06 minute po kilometru u cilj i s pretrčnih 43,2km. Službeno 3:40h. Ivan je trčao velikih 3:19h, a Ivana odličnih 3:56h.

Jelena, Alen, Iva, Blaž i Ognjen čekali su nas u cilju. Nakon što smo si isčestitali, probili smo se kroz gužvu pa na klopu i cugu u nama omiljeni tokojski restoran Kaikaya. Druženje je potrajalo do kasnih večernjih sati u društvu s dj-em svjetskog kalibra, Ralph Lawson, grupom maratonaca iz Hong-Konga, otkačenim kuharima i konobarom.

Zaključno, fantastičnih 4 dana u Tokiju. Jako sam zadovoljan svojim trčanjem jer je ovo bilo prvi put da držim jednaki ritam 35km. Opet sam pomaknuo svoje granice! Također koristim ovu priliku da se zahvalim Atlasu i Bio&Bio na podršci u ostvarenju mog cilja. 11,5h sati leta nije predaleko da skočite do Tokija, jer Tokijo ima gastronomsku, shopping, kulturnu ponudu kakvu nema niti jedna svjetska metropola. Zato održavajte zdravlje hraneći se u Bio&Bio trgovinama kako biste mogli otrčati rute po tokijskim ulicama koje opisuje Murukami u svojoj knjizi ‘ O čemu govorim kad govorim o trčanju’. Razloga je i više nego dovoljno da otrčite u prvu Atlasovu prodavaonicu i uplatite aranžman za Zemlju izlazećeg sunca.

‍