MAJA ŠEKORANJA: KAKO SAM POSTALA IRONMAN

Piše: Maja Šekoranja

Hoćeš nam ispričati priču? Pita mene Iva Hafner iz Run Croatia nakon završenog Ironmana. Rekla sam joj da hoću, iako nisam tip osobe koji privatne stvari voli širiti po internetu. No kad je čovjek slavan, mora se znati nositi s tim, jel?! Šalu na stranu, idemo redom.

Moja triatlon priča je počela rekreativno prije nekoliko godina i ostala je rekreativna i dan danas. U pravom smislu te riječi. Budući da radim kao trenerica plivanja, plivanje je oduvijek bilo moja velika ljubav. Plivam polako, ali sigurno. I mogu plivati koliko god treba, svojim tempom. Slavonka, tko bi rekao. Ljubav prema cestovnom biciklu se rodila sasvim slučajno kad je suprug prodavao svoj stari bicikl i usput mene pitao želim li ga ja možda voziti. Opa, pa mogla bih. I tako ja dobila svoj bicikl skoro besplatno ☺. Što se trčanja tiče, 5 otrčanih kilometara sam dugi niz godina smatrala odličnim trkačkim treningom. Čovječe, 5 kilometara, nije to mala stvar. I onda se dogodio jedan Zagrebački noćni cener, pa drugi, palo je tu i nekoliko polumaratona i neke trkačke granice su probijene. Voziti bicikl 100 km mi je oduvijek bilo zadivljujuće i nisam ni slutila da ću postati jedna od onih koji odvoze 100 km s pravim guštom. Svojim laganim tempom, naravno.

Suprug i ja smo se prošle godine prijavili za srednje dugi triatlon u Ironman organizaciji u Austriji. 1.9 km plivanja, 90 km bicikla i onda polumaraton. Pripreme za utrku su trajale pola godine i onda me Davor upitao što mislim o tome da se prijavimo i za dugi triatlon u 2017. Molim? Pa čekaj, nisam još ni ovaj srednje dugi odradila, nije li to pomalo ludo, tko zna hoću li i ovo uspjeti. No kako je Ironman napravio pravi bum u triatlonskom svijetu, startnine se jako brzo rasprodaju i trebalo je na vrijeme uplatiti svoju kotizaciju. No ja takva kakva jesam, uvijek spremna za nove izazove, rekla sam može. Idemo. Uplatila sam kotizaciju prije nego li sam uopće shvatila što ja to radim.

Srednje dugi triatlon je prošao odlično, uživala sam i ljubav prema dugim distancama se širila sama od sebe. Ili tako nekako. Onda sam upoznala super ekipu iz Run Croatie s kojima sam otrčala 3 polumaratona ove godine. (Split, Slovenija, Pag). Super, trkački kilometri su se zbrajali i to je također bio dio priprema za ovaj Ironman. Svaka utrka u dobrom društvu i odličnoj atmosferi. I sami znamo da je to jako bitna stavka. U međuvremenu su neki moji prijatelji završili svoje prve Ironmane i slušajući njihove priče, bilo mi je nestvarno sebe zamisliti u istoj ulozi. Nekoliko mjeseci kasnije i ja pričam svoju priču. Dobar osjećaj, jako dobar.

Da se vratim gdje sam stala, ne zamjerite ako malo preskačem i vraćam se, ipak je od utrke prošlo tek 5 dana. S obzirom na svoje radno vrijeme, gotovo sve treninge sam odrađivala sama. Nije mi to bilo problem, ali sam svaki trening u društvu itekako cijenila. Kao kineziolog po struci i netko tko se ne voli uvijek striktno držati plana treninga, više volim ono po osjećaju, odlučila sam si sama napraviti plan i program treniranja. Nekakvu šablonu sam pronašla na internetu, djelovala mi je dosta jednostavna, da ne kažem lagana, ali odmah mi se dopala. Ako može jednostavno, čemu komplicirati. Prilikom jednog druženja s Dejanom Patrčevićem, hrvatskim rekorderom u Ironmanu, zamolila sam ga da pogleda taj plan i savjetuje mi da li je pametno držati se toga. Kada mi je dao zeleno svjetlo, osjetila sam nekakvo olakšanje i vjeru da je to stvarno moguće. Moguće s naglaskom da privatni i poslovni život ne trpi previše. Koliko god voljela trenirati, ne smatram to svojim ispušnim ventilom poput većine sportaša ili rekreativaca, već nekim svojim guštom koji nije na prva tri mjesta životnih prioriteta. Treninzi su išli više manje po planu. U periodu od 6 mjeseci bilo je nekoliko perioda od nekoliko tjedana netreniranja, no unatoč tome vjerovala sam u sebe i znala da ja to mogu završiti. Mislila sam da je limit 17 sati, kasnije se ispostavilo da je 16, no od početka sam vjerovala da mogu ići ispod 15 sati. Iskreno, cilj je bio samo završiti. 13, 14 ili 15 sati, manje bitno. Od početka do kraja priprema bila sam okružena većim brojem ljudi koji su mi pomagali na ovaj ili onaj način. Smatram da nema potrebe da navodim sada njihova imena i zasluge, dobro oni znaju koji su to i koliko sam im zahvalna. Zahvalna do neba, jer je svatko od njih dao svoj doprinos da ova priča ima happy end. Meni je preostalo samo da imam volju i vjeru. Možda sam ovo samo trebala boldati?

Ekipa iz TK Swibir je stavila točku na i – prijevoz mene, bajka, svih stvari, organizacija smještaja, obroka, logistika, završni savjeti.. Sve su odradili kao da sam dio njihove ekipe, a tako sam se zapravo i osjećala. Još jednom, puno im hvala na svemu. Ne mogu ne spomenuti i svoju ekipu iz TK 3MAX koji su bili sa mnom, iako fizički nisu bili tamo.

Stvarno sam odužila uvod, ali mi dugotriatlonci volimo to dugačko ☺

Četvrtak, polazak za Cerviu (Italija). Još dva duga i neizvjesna dana do utrke. Mislim da mi je to bio najteži period, iščekivanje dana D. Kad će? Samo da krene i onda će biti sve lakše. Nisam mogla dočekati subotu ujutro, buđenje u 4:30 i polazak na start. Vrijeme prekrasno, malo hladnjikavo, ali jutro je mirisalo na dobro. More mirno, 2500 triatlonaca čeka start na plaži, odlična glazba svira – čista romantika.

Stala sam u boks s plivačima koji su planirali plivati 1:20 – 1:30 sati. Nisam htjela uključiti Garmin, jer se ne volim opterećivati prolazima i tempom (to sam ostavila samo za trčanje) te sam u 8:15 pogledala na sat i krenula u svoj cjelodnevni izlet. U moru sam se super osjećala i na kraju dionicu od 3800 m isplivala za 1 sat i 14 minuta. Opa! Pa to je bilo ugodno iznenađenje. Po mokrom pijesku otrčala do tranzicije i tamo se na miru presvukla za bicikl. S obzirom na dugu tranziciju, gurajući bicikl prema izlazu stigla sam pojesti dvije čokoladice. Plan je bio pojesti samo jedan gel, no planovi su tu da se mijenjaju, a izvora energije će mi svakako trebati. Vozila su se dva kruga (svaki 92,5 km) i prvi sam odvozila jako dobro za svoje pojmove, pa sam drugi malo usporila. Čisto iz strahopoštovanja prema trčanju koje me čekalo. Moram napomenuti da u pripremnom periodu, odnosno nikada u životu, nisam otrčala niti jednu dionicu dulju od polumaratona, pa je maraton bio jedan veliki upitnik. Na biciklu me oko 100. km ubola pčela u prst (nazvala sam ju pčelica Maja) i odmah je počelo oticanje. Pomislila sam – bolje da se to dogodilo nego da mi je pukla guma, jer nisam baš vješta u zamjeni zračnice. Provjerila sam dal mi je počeo oticati jezik ili usnice, pomislila što ako sad padnem u nesvijest i još nekoliko sličnih scenarija, ali uspjela sam brzo samu sebe smiriti i nasmijala sam se svojim mislima. Sreća da se ta pčelica pojavila, jer mi je skrenula misli s trčanja o kojem nisam imala baš predodžbu kako će to zgledati. Za vrijeme vožnje bicikla, Swibirovi navijači su iskakali kao iz pašteta, na raznim lokacijama i bilo je pravo osvježenje vidjeti ih na vrhu brda. I čuti: Ajmo Majoooo. Ma odlično. Biciklistički dio je završio, vani je još bio dan i temperatura je bila ugodna. Sad još samo trčanje, kako bi Nino Štrajher, predsjednik TK 3MAX, rekao. Stvarno, još samo trčanje. Trčala su se 4 kruga od 10ak kilometara, prvi sam naravno krenula dosta brzo za svoje pojmove i tempo je lagano padao kako sam ulazila u svaki krug. No nije me brinulo, znala sam da sam u limitu makar i hodala. Hodanje u početku nije bilo opcija, ali ostavila sam opciju otvorenom. Nakon 32. kilometra, svi brži sportaši su već završili utrku i oko mene su skoro svi hodali. Već se smračilo, ceste su bile dosta grbave i odlučila sam i ja malo hodati. Zašto ne, pomislih. To „malo“ se pretvorilo u 7 km hodanja i tada je temperatura na nekim dijelovima bila pala na 12 stupnjeva i moram priznati da sam se jako smrzla. Vidjela sam da neki hodaju zamotani u termo folije pa sam i ja pitala volontere gdje se taj srebrni plašt može uzeti, no nisu znali. Šteta. Grickala sam perece i jabuke, da se bar malo zabavim hodajući stisnuta kao kockica leda. I da, dijelili su neke jako fine čokoladice pa sam se i time počastila. Nisam bila gladna, ali stvarno su bile fine, pa zašto se ne zasladiti. Do ciljne arene mi je ostalo još 3 i pol kilometra, srela sam Marka na biciklu koji me opet bodrio, rekao da su skoro svi naši ušli u cilj, još se samo čeka mene i jednog našeg triatlonca. Odlučila sam opet krenuti s trčanjem, pa ne mogu tako stisnuta ući u cilj, jer navijači čekaju, a i kamere snimaju. Zadnji kilometri su prošli s lakoćom, znala sam da me nakon cilja čeka samo sreća, pa sam joj potrčala u susret. Maja Šekoranja, you are an Ironman! Jako lijep osjećaj. Još sam stigla i na vrući tuš te masažu. Savršeno za zatvoriti ovogodišnju triatlonsku sezonu.

Kad me ljudi pitaju što je bilo teže: psihički ili fizički izdržati tolike napore, kažem da stvarno nije bilo teško. Nije bilo kriza. Znamo da se medalja osvaja na treninzima, na natjecanju samo odeš po nju. Možda otrcana fraza, ali drži vodu.

Za kraj bih ponovila dvije riječi: volja i vjera u sebe. Uz to je sve moguće! Ne radi se ovdje o nikavim super moćima, kako mnogi misle..

‍