Mountain Madness 2nd Winter Edition 2020 by Thomas Kezele

Eto konačno uspio otići na tu hrvatsku varijantu utrke s preprekama. Prvo je Reebok Hrvatska organizirao jednu kraću utrku u Maksimiru,da bi potom došli Slovenci sa svojim Legionarom pa sam otišao u Mađarsku na Spartan race, a u međuvremenu je došao i Tough Mudder od kojeg sam morao odustati dva dana prije zbog bolesti. Iskreno rečeno, uopće ne mislim da je to koncept koji može donijeti neke fantastične novotarije jer svašta se danasnudi, no ljudi su željni drugačijeg. Jasno je kako su Spartan Race i Tough Mudder licencirani brandovi koji imaju određena organizacijska pravila tedonose gotovo propisani nivo zabave. Legionar je s godinama postao sve boljii bolji pa su i prepreke postajale zabavnije (čitaj zahtjevnije).

Mountain Madness je prije svega domaći proizvod pa ga po mojem skromnom mišljenju treba podržati. U Hrvatskoj ima samo nekoliko utrka toga tipa te sam stava kako MM može napredovati i rasti u broju natjecatelja. MM je počeo u Ravnoj Gori no do danas “pojavili” su se i u Zagrebu u sklopu Medvednica Outdoor festivala, dva puta je utrka bila na Hvaru te je ovo drugo zimsko izdanje utrke u Ravnoj Gori, na kojem sam konačno i ja nastupio. I to ne čak tako loše (bio sam peti ukupno!!).

Uglavnom, radi se o klasičnoj utrci sa preprekama gdje start počinje na livadi nasuprot osnovne škole u Ravnoj Gori te preko okolnih livada i brdašaca ponovno završava na mjestu gdje i počinje. I to je to… skoro! U međuvremenu morate savladati oko desetak razno raznih prepreka (zidova,kontrazidova, nošenja vreće s teretom, prolaženje kroz blato, prebacivanje guma,…). Ovogodišnje izdanje nas je dočekalo uz prilično hladan vjetar, a iako se radi o planinskom području u kojem je za ovaj dio godine sasvim logično očekivati snježne nanose, ni ove godine snijega gotovo da nije bilo. Palo je nešto dan ranije, taman toliko da malo zabijeli polja i brda, no nedovoljno da trčimo kroz dublji snijeg. Iskreno, bolje i tako jer bi zapravo ispalo da oni koji idu prvi naprave stazu za one koji kasnije dolaze. Išli smo u valovima od 25 natjecatelja, mješovito kako i priliči ovakvoj utrci. Ovdje su svi ravnopravni. Pravilo je da tko ne može prijeći (nakon što je probao) određenu prepreku, mora napraviti određeni broj marinaca odnosno burpee-ja, no nije moguće zamijeniti to dok čekaš da netko prijeđe prepreku. Savjet svim onima koji ciljaju na postolje je da na startu poginu kako bi što prije došli do prve prepreke jer se nakon toga stvara gužva. Ako niste kompetitivni onda vam je svejedno.

Nije mi prva utrka s preprekama, a nekako mi prilično odgovara ovakav oblik natjecanja jer sam prilično dobar all-rounder, a ovo je utrka upravo za takve. Mješavina izdržljivosti i vještine, endurance & skill pa sam znao što mi je činiti. Većini je bilo bitno samo završiti, no nakon sudjelovanja u Legionaru prva dva puta kao kapetan tima, falio mi je onaj natjecateljski dio jer sam išao sa zadnjim. Ne kažem da timski pristup nije dobar. Drugačiji je. Pomažeš svojim prijateljima iz tima da prijeđu sve prepreke i prezentiraš timski duh. Ipak, i meni, ne baš pretjerano kompetitivnom natjecatelju, koji put treba vidjeti gdje se nalazim u odnosu na okruženje. MM Winter Edition mi je to ovaj puta ispunio. I dao sam sve što sam za taj dan imao.

‍

Prepreke su iskreno vrlo bazične. Ne kažem da je to loše, no volio bih da ova utrka raste i u tom smislu pa da uskoro vidimo neke malo ozbiljnije prepreke. Osim kontra zida koji bi nekom mogao biti zahtjevan, sve ostale prepreke su vrlo izvedive. Zimska temperatura i hladni vjetar su zapravo određene prepreke učinili dodatno zahtjevnijim. Trčati po hladnoći nije ništa specijalno i to uredno radim u kratkim hlačama no obično gore stavim neki topliji komad odjeće poput laganog softshella ili šuškavca, ali kad idete nautrku s preprekama, onda se stvari mijenjaju. Naime sve što stavite na sebe može biti natopljeno vodom kroz koju ćete kad tad morati proći, što će vam otežati kretanje pa je pravilo imati što manje odjeće, a istovremeno se zaštititi od vremenskih uvjeta ili od ozljeđivanja (ogrebotine). No kad uđete u kaljužu ispod mreže, onako četveronoške pa namočite svoje rukice i nogice u zaleđenoj vodi i nastavite šljapkati po smrznutoj podlozi u tim vodom natopljenim tenisicama, počinje preispitivanje “koji mi je to kurac trebalo?”. Da, nema nekog ljepšeg izraza, jer u tom trenutku, nakon što već dva kilometra trčite gore-dolje, a srce vam buba k’o blesavo, zadnje što vam treba jest takvo hlađenje. Kad bi vani bilo kojih 20+ stupnjeva, ta vodica, koliko god blatnjava, bila bi dobrodošlo osvježenje. Ovako, shvatite da šake i stopala ne osjećate, ali mislite si kako će to proći. I zapravo nije stvar hoće li ili neće, jer hoće, nego već sa slijedećom preprekom u kojoj zapnete ispod guma u još jednoj zaleđenoj bari dok se pokušavate iskotrljati ispod njih, shvatite da je to bilo samo “zagrijavanje”.

Dok pokušavate primijeniti taktike iz utrka odrađenih u suhim i toplim mjesecima, pokušavajući se izrolati ispod prepreke s gumama shvaćate kako je ova blatnjava masa ispod vas brutalno ledena. A kad je ledeno,onda ste i vi drveni pa sve skupa ide sporije, a vi biste samo željeli prijeći tu prepreku jer gore od toga nemre biti. Skoro da ste u pravu. Ako sve napravili propisno poput mene, pošteno se napacali i izrolali, a ne poput nekih koji su se proguravali između procjepa u gumama (uopće mi nije jasno kako je to moguće), onda vam je jasno da hladni sjeverac koji vas još dodatno drveni uopće nije zabavna stvar. Više se ne pitate “koji mi to k…c treba” već samo “gdje je taj jebeni cilj” jer sad su vam vaši obiteljski dragulji veličine cirkona koji ste namijenili svojoj prvoj ljubavi nakon srednje škole – sitni i lako lomljivi. Kako god bilo, ona velika grdosija od prepreke s mrežom čini se mačji kašalj i znate da ćete to rasturiti. Točnije, poslije toga imate još samo 20 metara do cilja i to je to. Medaljica pa piva.

No ja sam otkrio kako unatoč lijepoj svlačionici u sklopu škole, prilično novoizgrađenoj, topla voda nikako da počne curiti iz tuševa pa vaša avantura ide dalje, a blato i vlasi strunute blatnjave trave nikako da se odlijepe od vaših dlaka na nogama. Bar nisu s mojih išli, a ja naravno nisam imao ni tajice ni duge rukave. Ipak sam ja prekaljeni brdski trkač. Jesam k…c, ali tepao sam si da jesam. No 15 minuta kasnije, uspio sam se koliko toliko očistiti od nuspojava utrke i toplo obući. Sinko i draga su se dovoljno nasmrzavali da su me odlučili pričekati u autu. Pametno, jer hladni vjetar nije posustajao, a planirali smo još posjet kanjonu Kamačnik. Brat, nećak i prijatelj su u međuvremenu završili te smo se svi skupa okupili na ručku u osnovnoj školi – naravno, na grahu s kobasicama. Bila je tu i piva iz paketa,no to smo ostavili za neki drugi put. Imali smo se još za voziti.

Osjećaj nakon utrke bio je odličan no kako to obično biva u mojem hiperaktivnom životu, nismo imali vremena ostati jer smo zacrtali da ćemo maksimalno iskoristiti dan, a u Zagrebu smo trebali biti u određeno vrijeme. Ove godine, MMWE (zvuči k’o neka video igrica) je bio powered by Run Croatia,poznatog organizatora i platforme za promociju utrka. Vjerujem kako je Mountain Madness dobio odličnog partnera. Zahvalan sam i jednom od sponzora utrke, Maya Maya od kojih smo dobili jednu super jaknu osvojivši ju kroz nagradnu igru (ujedno dvostruka čestitka Filipu, za postolje na utrci te što me u drugoj nagradnjači nadmašio glasovima). Fala i mom dragom frendu Beri Sokaču iz RunCroatia na odličnim fotkama i navijanju (nepristranom naravno).

Ako me pitate što bih volio da je drugačije, reći ću vam da bih prvo želio vidjeti više natjecatelja jer samo to garantira bolje i zahtjevnije prepreke. Naravno da to iziskuje veće organizacijske napore no mislim da stotinjak natjecatelja je ipak premalo. Ne očekujem tisuće, jer neznam kako bi uopće to tamo bilo izvedivo, nekih 300-tinjak bi sigurno bilo interesantnije. Pretpostavljam da i organizator priželjkuje isto, a utrka to definitivno zaslužuje. Na trenutak se činilo kao da je to one-man-band iako znam da nije. MM je solistička utrka prema onom što sam ja imao prilike vidjetii to mi je sasvim ok, no ono što primjećujem jest da bolju prođu imaju natjecanja u kojima stvarate timove. Ne znam koliki napor to iziskuje u organizacijskom smislu, no ideja da se natječete u timu zajedno sa svojim prijateljima ili članovima obitelji vjerujem da bi bila primamljiva mnogim potencijalnim natjecateljima. Konačno sam došao na svoje nakon Spartan Race a kako bih se mogao natjecati, znati rezultat i usporediti se malo s drugima. I to mi je super kod MM. To po meni treba zadržati. Znači, tom natjecateljskom, pojedinačnom elementu bih ja nadodao timski natjecateljski element. Netko kome nije bitno koji će završiti utrku, to mu neće biti bitno ni u timu pa možda nađe grupu istomišljenika s kojima se dolazi zabaviti. Atmosfera je odlična i svi koji su došli unatoč hladnoći, zračili su unutarnjom toplinom i veseljem.Pa jebemu moraš biti veseo za takav jedan događaj.

‍

U razgovoru sa hrvatskim autoritetom za utrke s preprekama, mojom dragom prijateljicom Tamarom, prvom Hrvaticom sa trifecta medaljom finalau Sparti 2018. te suosnivačicom Freud’s Runnersa, koja je bila na prvom izdanju Winter Editiona prošle godine, dolazimo i do zajedničkog zaključka kako bi utrka trebala biti duža.

 
Startni paket je sasvim solidan. Zapravo klasičan i bez suvišnih materijala koje ćete vrlo vjerojatno baciti u otpad poslije utrke. Zgodna pamučna majica, primjerak Biker magazina (od prošle godine doduše) i piva glavne su značajke uz lijepo izrađenu drvenu finišersku medaljicu. Energetsko piće i ploćica te boca sponzorske vode samo su fini dodatak. Grah s kobasicom odlična je okrjepa za ići dalje. Pobjednici naravno dobiju dodatne poklone, a malo natjecanje izdržaja u plenku, najizdržljivijem je donijelo još jedan poklon sponzora. Žao mi je što nisam mogao ostati i na tom dijelu, ali obitelj traži i druge sadržaje osim gledanja mene kako trčim pa smo morali krenuti.

Mountain Madness nudi zabavu i izazove, tu dvojbe nema i ja jako navijam da postane utrka koja se ne propušta. Moja goranska krv me još dodatno vuče da podržavam takvu aktivnost u prekrasnom krajoliku Gorskog Kotara koji me uvijek oduševi iz početka. Stoga, preporučam svima da se okušate na bilo kojem od izdanja Mountain Madness utrka. Ako ništa drugo da steknete dojam biste li se možda oprobali u kojoj zahtjevnijoj utrci s preprekama, a ujedno podržite hrvatski proizvod. #kupujmohrvatsko

‍